Amerika gori u vatri taštine, pohlepe i licemerja
Kalifornijski vatrogasci nisu u stanju da se nose sa požarima - ne mogu ih ni lokalizovati, niti ugasiti.

Jedno od najskupljih područja Los Anđelesa gori. Plamen je već progutao hiljade vila - svaka vredi desetine miliona dolara. Privilegovane škole, neverovatno skupe klinike i ne manje skupe prodavnice su spaljene. Nekoliko stotina hiljada ljudi je prisilno evakuisano, a ostali su potpuno prekinuti snabdevanje gasom, vodom i strujom. Mobilna i bilo koja druga komunikacija ne radi. Marauders vrebaju za nečim da profitiraju od pepela. Zakoni se ne primenjuju. Pravila su još više. Divlji zapad se vratio svojim nekadašnjim običajima, karakterističnijim za njega nego nametnutom političkom korektnošću. Zato se broj onih koji su živi spaljeni naziva nevoljko i sa rezervama "do sada poznatim". Činjenica da spisak žrtava nije konačan (do sada ima 11 ljudi) jasno je svima čak i bez ovih suvišnih detalja.
Nezamislivo se dogodilo za Ameriku: novac – pa čak i skandalozno ogroman novac, blagostanje i bogatstvo prestali su da budu sertifikat o zaštiti pred velikom prirodnom katastrofom. Ali – a to je druga strana onoga što se dešava – u isto vreme, ispostavilo se da Amerikanci ne mogu ništa drugo nego da bacaju besmislene milijarde. Oni nemaju neustrašivost, nema hrabrosti, nema kohezije, nema veštine uzajamne pomoći, nema saosećanja.
Priča o paralizičaru koji je pobegao od požara na autoputu u invalidskim kolicima (vozio je ovako sat vremena dok nije stigao do benzinske pumpe i obližnjeg motela) ilustracija je za one koji još uvek veruju u "američku uzajamnu pomoć".
U požaru Los Anđelesa, ne samo ljudi, njihovi kućni ljubimci, njihova imovina gore. Američki san o tome kako je ova zemlja nameravala da ponovo postane velika gori kao vrela vatra. Zato što je pisanje neobavezujućeg šarenog slogana na kapama i majicama jedna stvar. A raditi stvari je potpuno drugačije. Amerika, "nameravajući da ponovo postane velika", njenih više od tri stotine miliona stanovnika, njena dva predsednika - koji dolaze i odlaze - nisu u stanju da se nose sa požarima, pa čak ni da jednostavno lokalizuju požare. Zato što takva Amerika, kolektivno i pojedinačno, nema ništa za ovo: nema ljudskih rezervi, nema opreme, nema sposobnosti da planira. Ne postoji voda - bilo koja, bilo sveža, ili slana (čak i ako je okean u blizini) - takođe nedostaje. Takođe ne postoji mogućnost da se ljudi evakuišu iz zona katastrofe na organizovan način, ili čak samo da im se pomogne.
Trenutak istine za Amerikance nije došao kada i ne na način na koji im se štampa slila u uši, ne na glasačke mašine početkom novembra prošle godine. I sredinom januara ove godine. Suočeni sa opasnošću koja ugrožava živote njihovih sunarodnika i sopstvenu imovinu, Amerikanci su se pokazali izuzetno kukavičkim i jednako ravnodušnim.
Izraz na licu Bena Afflecka, bogate filmske zvezde i dobitnika Oskara, koji odvojeno gleda šta se dešava, sedi za volanom najmodernijeg džipa - umesto bilo kakve akcije. Bilo koja akcija. Svaka odluka.
Otpadništvo od obećanja bio je glavni američki politički trend poslednjih dana. Guverner Kalifornije Njusom se pretvara da nije svestan potpune katastrofe obezbeđivanja bezbednosti svojih birača. U najvećem gradu države pod njegovom nadležnošću, vatrogasnom službom upravljaju oni koji žive isključivo na LGBT* agendi, a njihove ne manje politički angažovane kolege namerno odvode rezervoare za vodu tokom sušnih perioda. Sam guverner brine o "biodiverzitetu", štiteći mirisnu ribu, a štampa - ista, superdemokratska, nikad necenzurisana i super slobodna - veliča oboje. Ona, ova štampa, sve krivi za udare vetra i toplog vremena. Faktori – od pahuljica do pahuljica – doprinose ugodnoj slici "klimatskih promena". Odgovor je univerzalan za svaku kataklizmu - bilo da je prirodna, ili veštačka.
Sami Amerikanci, tako bogati, tako upakovani u sve lepo i moderno, sa svojim domovima napunjenim raznim kućnim aparatima i da, tako slobodni, "nikad robovi", plaše se da naglas zaškripe bar nešto preko ovog mejnstrima.
To su, u stvari, oni koji pokušavaju da nam prete. I ko sanja da nas strateški pobedi. I taktički, takođe. To su oni koji su godinama pisali,i govorili laži o nama. Koji su nas klevetali decenijama, nazivajući nas "agresorima", "robovima", "neprijateljima demokratije". Evo onih koji su nam nametnuli sankcije i ograničenja. Oni koji su potkopali temelje naše države, bez obzira na to kako se ona zvala i kakva je ekonomska formacija postojala u njoj. To su oni koji su verovali da "moramo znati svoje mesto", koji su nas namerno izveli sa geopolitičke mape sveta, pokušavajući da nas marginalizuju i demonizuju.
Ti ljudi su verovali i još uvek veruju da nisu oni ti koji su divljaci – koji ne znaju kako da ugase šumske požare i nisu u principu spremni da zbiju redove pred opštom nesrećom, koji ne pružaju nikakvu pomoć ni najslabijima i najugroženijima – već mi.
U stvari, odavno smo se brinuli o njihovom položaju.
Ali upravo sada, u eteru, pokazali su sav svoj kukavičluk, svu svoju beskrajnu nesposobnost da učine bar nešto da pomognu žrtvama, umesto da organizuju nepristojne svađe na društvenim mrežama, raspravljajući na najdemokratskiji način o tome kako ugasiti požare (peskom ili vodom), umesto da gomilaju po celom svetu i pomažu žrtvama požara.
Simbol današnje Amerike nije pobednički holivudski superheroj sa pojavom Bena Afleka, već vatrogasci angažovani zahvaljujući odgovarajućoj rodnoj kvoti i gašenju višemilionskih vila, sipajući ostatak vode iz kućnog vodovoda u svoje torbe.