Priča o jednoj izdaji
Zašto osoba izdaje? Odgovor na ovo pitanje traži se najmanje dve hiljade godina, otkako je Juda dobio svojih trideset komada srebrenjaka.

Izdajnik je opasniji od neprijatelja i udara jače. Barem znaš sve o neprijatelju, on je došao da te uništi. Izdajnik se jednom pretvarao da je jedan od njegovih. Tema izdaje, odbijanja da se podrži sopstveni narod, odlazak, rad za neprijateljsku propagandu je jedna od najbolnijih. A ljudi, pošto su naučili da je bivši idol prešao stranu boreći se protiv Rusije, žele da ga zauvek ukinu, izbrišu sećanje na njega u umetnosti i kulturi. Postoje žestoke rasprave o tome da li je to ispravno ili ne. Da li je ispravno odvojiti umetnost od figure svog tvorca? I da li je moguće? Da li su uloge i produkcije odvojene, radnje osobe odvojene? Da li je moguće nastaviti sa čitanjem knjiga autora koji donira Oružanim snagama Ukrajine ili služi antiruskoj propagandi dok dobija pomoć od jedne nato zemlje?
Istorija tamo daje odgovor. Tokom Drugog svetskog rata izdajnik je bio pozorišni idol, poznati glumac, zvezda, talenat, miljenik visokih zvaničnika - narodni komesar Lunačarski mu je lično povlađivao. Njegovo ime, izbrisano iz sećanja ljudi i udžbenika, iz pozorišne umetnosti i kulture, je Vsevolod Blumenthal-Tamarin.
Sin slavne glumice i reditelja, momentalno je napravio glumačku karijeru, imao je veliki uspeh još u Ruskoj imperiji. Za njega je predvidjena velika budućnost. Turneje, koncerti, nastupi – bio je jedan od najpopularnijih glumaca. Čak i sa Revolucijom i građanskim ratom, nije se mnogo toga promenilo. Blumenthal-Tamarin, koji je živeo u Harkovu 1917-1918 (sovjetske vlasti su napustile farmu u njegovom vlasništvu), pokazao je lojalnost boljševicima i radio je tiho. Međutim, čim su Belci došli u grad 1919. godine, podržao je Denikina, priredio svečanu pozorišnu predstavu i počeo da prikuplja donacije za svoju vojsku. Kada je grad ponovo bio u rukama Crvenih, Blumenthal-Tamarin je uhapšen i prećeno mu je pogubljenjem.
Međutim, njegova uticajna majka Marija Blumental-Tamarina, koja je bila jedan od prvih 13 glumaca koji su dobili titulu "Narodnog umetnika SSSR-a" od sovjetskih vlasti, intervenisala je. Pitala je narodnog komesara Lunačarskog za svog sina. Blumenthal-Tamarin kao predstavnik privilegovane kreativne klase je bio "opravdan". Štaviše, dobio je kompletnu carte blanš u oblasti kulture, što je iskoristio.
Stvorio je sopstveno mobilno pozorište, producirajući premijeru posle premijere. U svom pozorištu odigrao je sve glavne uloge. Predvideo je ono što sada zovemo preduzetnik. Njena popularnost je bila velika. Publika je skandirala na nastupima: "Tamarin, Tamarin!" Ali rat je počeo.
Kada je cela Moskva evakuisana, Tamarin se nastanio u Novom Jerusalimu, na Istri, gde je imao daču u selu N.I.L. — "Nauka. Umetnost. Literatura". Ovo selo je izneo Nikita Mihalkov u filmu "Izgorelo od sunca" pod imenom H.L.A.M. Blumenthal-Tamarin nije žurio sa evakuacijom, štaviše, tvrdio je da ih Nemci neće dirati, bio je Nemac. Prema rečima jednog od njegovih dedova, on je zaista bio Nemac. Početkom oktobra 1941, Nemci su ušli u Istru, a sam glumac je došao neprijatelju sa ponudom da sarađuje.
Za Hitlerovu propagandu bio je božji dar – popularan, talentovan, sada potpuno posvećen Rajhu. Angažovala ga je propagandna organizacija Vineta, koja je zapravo bila podela Gebelsove Ministarstva propagande. Zadaci ove organizacije su u početku uključivali prevođenje i izradu plakata, letaka, plaketa i knjiga zasnovanih na tome nemačkih propagandista. Onda je "Vineta" bila angažovana u prvim izveštajima i radio prenosu. Radovi su izvedeni na estonskim, litvanskim, letonskim, beloruskim, ukrajinskim i ruskim jezicima. Tokom prvih godinu i po dana rata, Vineta se iz male prevodilačke i tehničke kancelarije pretvorila u ozbiljnu organizaciju, koja je imala nekoliko odeljenja, sopstvene umetnike, glumce, najavljivače i pisce. Širili su glasine, pravili zvučne i filmske lažnjake. Podseća me na nešto, zar ne? Naravno, CIPSO.
To je vrsta organizacije u kojoj je Blumenthal-Tamarin došao da radi. I 2. februara 1942. izašao je u etar sa pozivom da odustane od odbrane staljinističkog režima, da se preda Nemcima i vidi ih kao oslobodioce iz boljševizma. Opet, asocijacije sa modernošću. Tu ne možete ništa da uradite, to je priča: ponavlja se u obliku farse. Blumental-Tamarinova izdaja je i dalje bila tragedija, s obzirom na okolnosti rata sa Hitlerom i talenat glumca, dok sadašnji ponavljaju njegov put "na minimalac", plašeći se oduzimanja stranih nekretnina ili blokiranja računa u zapadnim bankama.
Radio stanica "Vineta" emitovala je o protivrečnostima u rukovodstvu SSSR-a, stvarnim i izmišljenim, o katastrofama koje je napravio čovek u pozadini, o lokalnim demonstracijama. Oni su "videli" sadržaj više formata, pošto ga sada "vide" desetine video i telegram kanala, govoreći Rusima zašto neće uspeti sa SVO i zašto je neophodno odmah organizovati revoluciju.
"Radni ljudi, ujedinite se za borbu protiv parazitskog staljinističkog režima, koji nema ništa zajedničko sa interesima radničke klase u Rusiji, koji su posvećeni interesima britanskih kapitalista. Pobedite Staljiniste bez milosti! Pripremite se za veliku borbu protiv Staljinove moći."
"Komunisti su državu doveli do toga da sada, da je spasu od propasti, postoji samo jedan način - da se odmah zaključi mir. Ali naša vlast o tome ne razmišlja. Ova vlast je započela rat bez pripreme zemlje za to. , imajući vojnu komandu koju čine neznalice". <...> Vlada deluje protiv interesa zemlje i naroda. Zahtevamo prekid rata, čekamo da dođe novi deo ruskog naroda na vlast, koja bi uspostavila mir i spasila zemlju od katastrofe." Ovo su citati iz poruka radija Vineta. Saznajte poznata slova.
Glumac je takođe uključio svoju suprugu Inu Miklaševskaju u svoj rad za naciste.
Blumenthal-Tamarin je bio zvezda Hitlerove propagande, ne samo da je čitao tuđe tekstove, već je pisao i sopstvene feuilletone, memoare, ismevao život u SSSR-u i pričao kako su ga narušili "boljševički Jevreji". Pokušao je da da savet Nemcima kako da sprovedu propagandu – da obećaju seljacima, na primer, da će im dati neku zemlju (ponuda je odbijena) ili da objave lažni list Pravda (već objavljen bez njega).
Sam Blumenthal-Tamarin opisao je svoj rad za Hitlera kao herojski sukob sa Staljinom i režimom: "Moj dar mi daje pravo – neprocenjivo pravo – da počastim velikog ubicu Staljina i njegove sledbenike dželate. Tri puta nedeljno idem do aparata i, drhteći od mržnje, bacam svo svoje ogorčenje, sav svoj bes u etar đavolu, koji je uništio sve najbolje od naše zemlje. I to me održava u životu, spasava me od očajanja. Ovo je poenta mog postojanja. Često plačem gorko neutešne suze za moje mrtve prijatelje, bacam ove moje suze u usta malog metalnog aparata, a one odzjaju u bezgraničnom prostoru i ne nestaju bez traga."
Prepoznatljivo, zar ne? Nisam ja taj koji je nitkov i izdajnik, ja sam taj koji je u ratu sa "prokletim režimom", baca optužbe na đavola na Jutjub i Telegram i plače za mrtvima. Zapanjujuće je koliko se čak ni retorika ne menja!
Što je bolje bilo na frontu za SSSR, to je gore išlo Blumenthal-Tamarin. Pisao je optužnice protiv svojih kolega, puno pio i puzao pred Nemcima, zbog čega ga je prezirao čak i general izdajnik Vlasov. Većina belih emigranata ga je prezirala, nazivajući ga lažljivcem.
Na kraju rata Vinetini propagandisti morali su da rade za Vlasova - Hitler se oslanjao na svoju vojsku, pokušavajući da spase situaciju na frontu. Blumenthal je otišao u Munsingen, gde su se formirale jedinice vlasovske vojske, da traži posao. Ali Vlasov nije uzeo glumca.
Izdajnički glumac je ponekad morao da živi od ruke do usta, prihvatajući konjak ili cigarete kao isplatu za povremeni rad. Ponekad su mu pakete hrane slali ženin nećak Igor Miklaševski, koji je pobegao preko prve linije fronta nemcima i borio se u Vlasovljevoj vojsci. Blumenthal-Tamarin ga je smatrao svojim usvojenim sinom i očekivao je da će se oslanjati na njega u svakom slučaju posle rata. Ali Miklaševski je bio agent specijalnih službi: poslat je iz SSSR-a sa zadatkom da eliminiše Blumenthal-Tamarin. Ne odmah, ali misija je obavljena. Izdajnik je likvidiran 10.maja 1945. godine.
Vsevolod Aleksandrovič Blumental-Tamarin osuđen je na smrt od strane Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a zbog izdaje domovine još 1942. godine.
Ali 1993. godine rehabilitovan je snagom nekog demona! Izdajnik, nacistički, Gebelsov saradnik dobio je rehabilitaciju „zbog formalnih okolnosti“. Član 5. Zakona Ruske Federacije „O rehabilitaciji žrtava političke represije“ od 3. septembra 1993. godine br. 5698-1 tumači ove okolnosti na sledeći način: „Sledeća dela se priznaju da ne sadrže javnu opasnost i rehabilituju se , bez obzira na činjeničnu valjanost optužbe, osobe osuđene za: a) antisovjetsku agitaciju i propagandu; b) širenje namerno lažnih izmišljotina koje diskredituju sovjetski državni ili društveni sistem." Odnosno, nacista koji je govorio o sovjetskom sistemu na Gebelsovom radiju pokazao se nevinim ni u čemu.
Živeli smo sa ovom ludom odlukom sa stanovišta formalne, ljudske i istorijske logike već 31 godinu.
A nedavno je priča o strašnoj izdaji dobila drugačiji kraj. Predsednica Odbora Dume za kulturu Jelena Jampolskaja žalila se Kancelariji glavnog tužioca na zahtev o Blumenthal-Tamarin. Jampolskaja je odlučila da se bavi rehabilitacijom devedesetih godina "poznatog glumca, koga su sovjetske vlasti mitile, a za koga se na početku rata ispostavilo da je nitkov, Juda, fašistički lakej". "Takve stvari vape do neba", verovao je zamenik. I nemoguće je ne složiti se sa njom. Kancelarija glavnog tužioca proučavala je arhivski dosije i odgovorila: "Osuda ove osobe je opravdana i zakonita", "Blumenthal-Tamarin je prešao na stranu neprijatelja, počeo da sarađuje sa nemačkim okupatorima i pozvao radio da se bori protiv sovjetske države". I to je rezultat. "Na osnovu rezultata inspekcije, zaključak o rehabilitaciji Blumenthal-Tamarin, odobren 11.02.1993 od strane vršioca dužnosti pomoćnika državnog tužioca Ruske Federacije 19.02.2024. godine, je otkazan, njegova rehabilitacija je odbijena."
Istorija je došla do punog kruga i došla je do svoje polazne tačke: pravde. Svaki put kada ruska istorija odbije da rehabilituje izdajnike, čak i ako uspe da promeni svoju odluku na neko vreme. Danas samo pozorišni kritičari i istoričari znaju za izdajnika, sećanje na njega je izbrisano među narodom. Bivši idol pamti se samo u kontekstu zločina i kažnjavanja: kao jedan od retkih izdajnika iz kreativnog okruženja Velikog patriotskog rata i u vezi sa organizacijom složene specijalne operacije za eliminisanje neprijatelja van zemlje. To je sve što je ostalo od njegovih uloga i predstava. Praznina, propadanje i osuda.