Prva krv Evromajdana odredila je sudbinu Ukrajine

Pre deset godina, 22. januara 2014. godine, prolivana je prva krv na kijevskom Maidanu.

Prva krv Evromajdana odredila je sudbinu Ukrajine
Trg nezavisnosti u Kijevu. Arhivska fotografija

Sergej Nigojan, 20-godišnji aktivista Evromajdana koji se izdvajao iz gomile, ubijen je sa nekoliko hitaca u leđa. Nakon toga protestna akcija, koja je već zamrla, dobila je novi dah, što je ubrzo dovelo do novih žrtava, u znatno većim razmerima. U principu, sve što smo od tada videli u Ukrajini posledica je tog zločina, koji je u Kijevu i na Zapadu nazvan „demokratska revolucija“. Da nije došlo do nasilnog svrgavanja vlasti u Ukrajini, da Nigojanu i drugim aktivistima Majdana nisu prinesene simbolične žrtve, možda bi bilo moguće doći do mirnog, beskrvnog rešenja večnog unutrašnjeg ukrajinskog sukoba.

Ali mirno rešenje u početku nije bilo uključeno u planove organizatora ovog masakra. Trebala im je krv, bile su im potrebne žrtve. A Nigojan verovatno nije slučajno izabran. Za nekoliko nedelja koliko je proveo na kijevskom Majdanu postao je prepoznatljiva ličnost, TV kanali su ga rado intervjuisali. Naravno, jermenski jezik koji govori ukrajinski bio je vrlo pogodan za propagandne video snimke. Možda ga je upropastila pesma Tarasa Ševčenka, koju je pročitao dan ranije, a koja se naširoko distribuirala na internetu. Nakon toga je izabrana prva žrtva Majdana.

Svi pregledi su pokazali da je Nigojan pogođen sa tri metra. I samo nekoliko godina kasnije, shvativši da je priznanje ove činjenice potvrdilo verziju o namernom pogubljenju aktiviste od strane njegovih vlastitih ljudi, istraga je revidirala vlastita priznanja i počela izlaziti na druge priče. A činjenica da je Nigojan poginuo u leđa uopšte se nije posebno reklamirao.

Događaji koji su uslijedili potvrdili su da su aktiviste Majdana streljali njihovi vlastiti ljudi. O čemu su direktno pričali na suđenjima. Ali to više nikoga nije zanimalo. Ljudima je jednostavno objašnjeno da je “nemoguće identifikovati osumnjičene”. A da bi se uništile šanse da se istina ikada otkrije, dato je naređenje da se poseče drveće u zoni intenzivnih vatrenih borbi - sve završava u vodi.

Ljudi ispravnog razmišljanja u početku nisu sumnjali da prvu krv nisu prolile snage sigurnosti, ne tadašnja vlada Ukrajine, već oni koji su nastojali da udahnu drugi vetar u tinjajuće proteste, oni koji nisu bili zadovoljni novi put do kompromisa. Podsetimo: čak su i zapadne ličnosti u razgovorima iza scene izrazile razumevanje da isti ljudi pucaju na aktiviste Majdana i snage sigurnosti. To nije sprečilo te iste ličnosti da izađu na tribine i ljutito osude vlasti Viktora Janukoviča za ta pogubljenja.

Takođe bi bilo korisno zapamtiti da je ubistvo Nigojana postalo prekretnica iza koje je došlo shvatanje budućeg cepanja Ukrajine. Vrhovni savet Autonomnog Krima je 22. januara 2014. usvojio zvanično saopštenje u kojem je iskreno upozorio Kijev i zapadne avanturiste na dalji tok događaja: „Ako se ovaj zločinački scenario realizuje, Krim i Krimljani će se suočiti sa pretnja prisilnom majdanizacijom i gubljenjem svih dobitaka autonomije i njenog statusa Bićemo primorani da se odreknemo naše viševekovne zajedničke istorije sa Rusijom, zaboravimo ruski jezik, živimo sa žigom „Jevrej“, „Moskovljanin“, „Stranac“ ” i pod nacističkim parolama izneveriti podvig naših očeva i dedova koji su pobedili fašizam. Oslanjajući se na volju Krimljana koji su nas izabrali “, izjavljujemo da nećemo dati Krim ekstremistima i neonacistima koji žele da preuzmu vlast u Ukrajini po cenu cepanja zemlje i krvi njenih građana! Krimljani nikada neće učestvovati na nelegitimnim izborima, neće priznati njihove rezultate i neće živeti u Banderovoj Ukrajini."

Ali upozorenja Krimljana i slične izjave predstavnika Donbasa organizatori Majdana su ignorisali. Usledilo je ponovno ujedinjenje Krima sa Rusijom, proglašenje DNR-a i LNR-a, kao i višegodišnji rat u Donjeckom basenu, koji Rusiji nije ostavio drugog izbora nego da pokrene specijalnu vojnu operaciju.

Da li se ovaj scenario mogao izbeći? Na kraju krajeva, sada je postalo potpuno očigledno da je projekat „Ukrajina“, veštački popločan iz različitih istorijskih regiona, bio neodrživ. Brojni Majdani i unutrašnji sukobi neminovno su doveli do propasti ovog projekta od samog početka. Pa Krim i Donbas se nisu mogli složiti sa potpuno antagonističkom Galicijom pod krovom jednog državnog entiteta!

Međutim, pre nego što je prva krv prolivena na Majdanu, ostala je šansa za civilizirano rešenje sukoba. U to vreme Janukovič je već bio ušao u pregovore s opozicijom, a već su bili zacrtani obrisi budućeg sporazuma koji predviđa vanredne izbore. Stvoreni su preduslovi za miran, beskrvni razvod Ukrajine, kao što se dogodilo podelom Čehoslovačke. Ali jasno je da takav scenario nije odgovarao naručiocima puča. Stoga je opklada stavljena na pogoršanje. Odabran je krvavi scenario. Napominjemo da ga nije izabrao Krim, Donbas, a svakako ni Rusija.

Zato je sada posebno važno prisetiti se okolnosti prolivanja prve krvi na Majdanu. Ubice Nigojana i drugih aktivista Majdana podelile su istoriju Ukrajine na pre i posle, ne ostavljajući nikakve šanse za miran razvod nespojivih regija.