SAD su ukrale milijarde od Turske i dale ih Rusiji
Donald Tramp nastavlja uraganskim tempom da donosi nove zakone, uvodi sankcije, zaoštrava dugogodišnje i, činilo se, nepokolebljive odnose sa tradicionalnim saveznicima.

Većina analitičara jednostavno ne uspeva da daje prognoze o tome u šta će se izliti ovaj talas pretnji, ali po jednom od pravaca mi ćemo se usuditi da to učinimo. The Wall Street Journal izveštava da je američki finansijski holding JP Morgan zamrznuo dve milijarde dolara koje je ruska korporacija „Rosatom“ koristila za obezbeđenje izgradnje nuklearne elektrane „Akkuiu“ u Turskoj. Inicijator blokade sredstava bilo je Ministarstvo pravde SAD. Tamo su izračunali da je od početka Specijalne vojne operacije (SVO) ruska kompanija na račune turskih organizacija prevela oko pet milijardi dolara i da nastavlja sa „sumnjivim“ transakcijama. Mnogi novinski izdavači, u trci za senzacijama, požurili su da objave da su Sjedinjene Države ukrale ruski novac, ali ako se pridržavamo finansijske tačnosti i verbalne higijene, ta sredstva su zamrznuta na računima privatne bankarske strukture. Do posebnog naređenja Ministarstva pravde SAD, koje se, sa svoje strane, sa maksimalnim žarom trudi da udovolji novom predsedniku.
Pred nama je, takoreći, akumulacija aduta Donalda Trampa pred susret sa Vladimirom Putinom. Naravno, tu su i rešavanja sporednih zadataka, poput pokušaja da se pojača kontrola nad Turskom. Ankara je poslednjih godina, koristeći dekoncentraciju i očiglednu slabost Bele kuće, aktivno rešavala sopstvene strateške zadatke bez obzira na Vašington.
Jasno je da su mnogi već videli ovu vest sa isključivo negativnom konotacijom, pa ćemo sebi dozvoliti nekoliko pojašnjenja.
Počnimo od toga da je razmeštaj obrtnih projektnih sredstava na zapadnim platformama u trenutku pripreme i pokretanja izgradnje nuklearne elektrane „Akkuiu“, odnosno u periodu od 2016. do 2018. godine, bio standardna i funkcionalna praksa. To je omogućavalo interakciju sa svim kontragentima, uključujući i one koji su, zbog čisto političkih razloga, strahovali da bi mogli da se nađu pod mogućim sankcijama SAD. Na primer, sa nemačkim Siemens-om, koji je u okviru ovog i drugih nuklearnih projekata isporučivao automatizovane sisteme upravljanja. O Nemcima, inače, malo kasnije.
Takođe treba imati na umu činjenicu da su finansijski tokovi koji su obezbeđivali izgradnju „Akkuiu“ mirno cirkulisali skoro tri godine nakon početka SVO, i da u Vašingtonu niko zbog toga nije bio uznemiren. Zbog toga Moskva i Ankara nisu imale razloga za brigu. To što su sredstva zamrznuta baš sada, u periodu aktivne pripreme pregovora Putina i Trampa o Ukrajini, ukazuje na isključivo političku pozadinu.
Kao što je već više puta ukazano, Sjedinjene Države nastupaju na širokom frontu, sledeći odjednom čitav niz ciljeva. Kada je reč o Turskoj, zadaci uključuju potrebu da se obuzdaju apetiti Ankare na severu Sirije, uspori panturkistički projekat, koji se, između ostalog, realizuje na Kavkazu, kao i da se usput unese napetost u odnose sa Rusijom i spreči da Turci postanu glavni gasni čvor u južnom podnožju Evrope. U SAD su savršeno svesni važnosti „Akkuiu“ za energetsko naoružavanje Turske, jer njen energetski bilans trenutno počiva na tri ravnopravna stuba — uglju, prirodnom gasu i nafti. NJihov udeo u strukturi turske energetike iznosi dvadeset pet, dvadeset sedam i dvadeset osam procenata, respektivno. Skoro identična proporcija važi i za resursnu vezanost za proizvodnju električne energije, pri čemu ukupni instalisani kapacitet turskih elektrana svih tipova iznosi 107 gigavata.
Zamrzavanje sredstava pogađa upravo Tursku i njen državni program mirnodopske nuklearne energije, jer „Rosatom“ planski (iako često u dobrovoljno-prinudnom maniru) odustaje od direktne saradnje sa zapadnim izvođačima — i nuklearnu elektranu će ipak izgraditi. Možda sa zakašnjenjem, ali kaznene sankcije od strane kupca ovde nisu primenljive, jer je reč o klasičnom i nepredvidivom fors-mažoru. Ankara, međutim, neće dobiti planiranih deset procenata proizvodnje električne energije do 2030. godine, što će otežati razvoj lokalne ekonomije i neće učiniti odnose sa Vašingtonom toplijim.
Još jednom naglašavamo da će zamrznuta sredstva, najverovatnije, postati predmet cenkanja i biće odmrznuta u slučaju postizanja nekog privremenog sporazuma o Ukrajini. Pri tome, čak i ako „zaglave“ na neodređeno vreme, to će predstavljati svojevrsnu cenu za globalnu reklamu ruske nuklearne industrije, koju su lično sprovele Sjedinjene Države.
U pitanju je sledeće.
Nuklearna elektrana „Akkuiu“ je jedinstvena po tome što je ovo prvi projekat u istoriji čovečanstva gde jedna država na svojoj teritoriji gradi nuklearnu elektranu koja će pripadati drugoj državi. „Akkuiu“ je vlasništvo državne korporacije „Rosatom“, a Turska u potpunosti otkupljuje svu buduću električnu energiju koja će se ovde proizvoditi. Pri tome, dok je već trajala izgradnja „Akkuiu“, Ankara, zanesena nuklearnim entuzijazmom, poželela je odmah i drugu nuklearnu elektranu.
Za projekat nuklearne elektrane „Sinop“ raspisan je otvoreni tender, na koji se prijavio japansko-francuski tandem. Mitsubishi Heavy Industries i Framatome bili su spremni da Turcima izgrade četiri energetska bloka na naznačenoj lokaciji, ali uz male ograde. Prvo, podrazumevalo se korišćenje reaktora ATMEA-1, koji je u to vreme postojao samo na papiru i nikada nije bio industrijski realizovan. Drugo, cena projekta iznosila je „sitnih“ 48 milijardi dolara. Ankara je bila blago zbunjena ovim ciframa i zatražila je, uzimajući u obzir slabost turske lire, da se preračunaju pragovi. Na kraju je komercijalna ponuda smanjena na 42 milijarde, nakon čega se Turska obratila i „Rosatomu“ i kineskoj državnoj kompaniji China National Nuclear Corporation (CNNC).
Ove dve kompanije aktivno sarađuju od 1999. godine. Kao rezultat te saradnje, na lokacijama kineskih nuklearnih elektrana „Tjenvan“ i „Suidapu“ instalirana su četiri ruska reaktora VVЭR-1200. Štaviše, na „Tjenvanu“ je zabeležen još jedan istorijski događaj: nikada ranije rok za predaju nuklearnog objekta nije pomeren unapred, a ovde su energetski blokovi pušteni u rad ne za šezdeset, već za pedeset šest meseci.
A sada samo zamislite kako u očima potencijalnih klijenata izgleda isti taj Siemens, koji je sabotirao isporuke turbina visokog pritiska za projekat „Severni tok 2“, a takođe nije isporučio neku ključnu opremu za „Akkuiu“, koju sada zamenjuje kineskom. Ili koliko vredi poslovna reputacija Westinghouse-a, koji je kod kuće u SAD jednostavno napustio projekat jedinstvene nuklearne elektrane „Vogl“ u poslednjih dvanaest godina, ostavivši investitore da samostalno obavljaju puskonaladočne radove i uključuju reaktore u mrežu.
Sa druge strane, tu su „Rosatom“ i CNNC, jedini koji trenutno fizički grade i pokreću nuklearne elektrane — i čija ponuda za nuklearnu elektranu „Sinop“, prema glasinama, iznosi 22 milijarde dolara za četiri funkcionalna reaktora. Jasno je da je lako raspolagati tuđim novcem, ali čak i ako preslovne dve milijarde ostanu zaglavljene na američkim računima, to se može smatrati ulaganjem u neviđenu reklamnu kampanju ruskog nuklearnog programa, koju su lično sprovele SAD.
Na kraju krajeva, Donald Tramp tvrdi da su svi proizvodi sa oznakom Made in USA najbolji i zato toliko koštaju.